Pank je mrtav...

Yes that's right, punk is dead, It's just another cheap product for the consumers head.

Monday, September 24, 2007

Kolumna - kutak za Mackov trenutak

(Evo jos jednog gostovanja na PJM blogu. Radi se o Mackovoj kolumni koja je trebala biti objavljena u, mislim, petom broju Last Breatha, ali kako sada stoje stvari Last Breath nece vise izlaziti, ili bar sledeci broj nece uskoro, pa ce tekst biti objavljen ovde.. Macak je nagovestio da bi mogao jos ponesto da napise, drzimo mu fige. I nadamo se da ce najzad bataliti ovu emo fazu i prepustiti se zdravim fak d sistem pank osecanjima. Buka mi je ovde, ne mogu se skoncentrisati na pisanje, pa zavrsavam... Jos da primetim - sto ja imam manje inspiracije, to se vise ljudi javlja za participaciju u blogu... Kako ono kazu Tibetanci, "Kada leptir mahne krilima na Tibetu, magarac u Austriji se ritne"... Ili tako nekako. Hocu reci, sve je povezano. Ovo-ono. Dobar trip. Bezim.)



(Are you) The one that I’ve been waiting for?


Jutros sam uhvatio samog sebe kako se iz sveg glasa derem u cetku za kosu, navodno pevajuci hit Franja Lasica “Volim te budalo mala” i pri tom igrajuci po kupatilu neku totalno otkacenu koreografiju.

Dobro, svi smo mi cinili razne budalaste stvari kada smo bili zaljubljeni, na mojoj listi se trenutno jako visoko kotira odlazak na Fruskogorski planinarski maraton i prelazenje 83 (i slovima osamdeset tri ) kilometra pesaka. Isprva sam bio kategorican da necu ici, ali budala zaljubljena zeli da prodje kroz sve sa dragom osobom, te tako nekih nedelju dana pred sam maraton resavam da idem. Ozbiljni ljudi, u kakve ja ocigledno ne spadam, bi svoje telo za takav napor poceli spremati sigurno par meseci unapred, a moj zakljucak je bio, eventualno izlaganje tela nekim ozbiljnijim fizickim naporima u tih par dana bi mi sigurno vise odmoglo nego pomoglo, tako da sam se ja samo resio da povedem racuna o ishrani u tih nedelju dana, da uzimam malo vise ugljenih hidrata, B i C vitamina. Naravno, moje telo kao da je naslutilo sta mu se sprema, pa je odgovorilo, poprilicno zajebanom prehladom prasenom temperaturom, totalnim zapusivanjem nosa, oteanim disanjem i pricanjem, ali sam usao u apoteku i uzeo sve lekove koji se za novac mogu kupiti i koliko toliko sanirao tu prehladu.Dan pred polazak se javio simtom koji bi svako iole normalan poprilicno ozbiljno shvatio, a to su bili bolovi u kolenima, ali ne, zaljubljena budala je resila da prati to zensko stvorenje dokle ga noge budu nosile. Cak i price o nastupu Discharge-a tog vikenda me nisu pokolebale.

Fruskogorski planinarski maraton je manifestacija koja se desava svake godine negde oko 1.maja i ove godine je bio jubilarni 30i, a na istom je uzelo ucesce preko jedanaest hiljada ucesnika/ca, sto iz zemlje, sto iz inostranstva. Na raspolaganju su vam ukupno dvanaest staza, duzina od pola do sto tri kilometra, pa se vi prema sopstvenim mogucnostima odredite na koju cete.

Nasa vesela ekipa je stigla vece pre, neki su spavali u satoru, a neki u jednom od planinarskih domova. Nasi domacini u tom malom domu su bili totalni carevi, cak su pustali i super muziku. Iz ne znam kog razloga, ja cele noci oka nisam sklopio, samo sam se prevrtao, prvo mi je bilo uzasno vruce, onda taman kada bi poceo da me hvata san, trgao bi se jer je neko u sobi poceo uzasno da hrce ili da prica u snu (tako ti i treba, da si isao u normalnu, a ne u tu zensku vojsku, tih problema ne bi imao, sve bi to lepo savladao u vojnoj spavaonici), ili bi neko napolju poceo da pravi haos. Ali i na neprospavanu noc se brzo zaboravi, kada pored sebe vidis kako mirno spava osoba draga srcu tvom.

No, da ne duzim vise, doslo je vreme polaska, na startu je bila ogromna guzva, kao sto sam vec pomenuo, ove godine je bilo preko jedanaest hiljada registrovanih ucesnika. Jedan deo nase ekipe, ona koja je spavala u satoru, je ugnjavila sa pripremama, tako da ona zbog koje sam ja uopste i krenuo, a koja je dosla sa namerom da predje ultra maraton od sto tri kilometra, a za koji postoje dve vremenske granice, tako da se ne moze bas puno zajebavati, je odlucila da nema vise vremena da ceka i krenula je sa jos jednim deckom. Bilo mi je jako zao, gledajuci je kako odlazi, ali sam ipak odlucio da krenem sa ostalima, jer sam potajno sumnjao da cu imati dovoljno snage da predjem veliki maraton od osamdeset tri kilometra, na koji smo planirali da se uputimo, a nisam zeleo da nju sputavam u ostvarivanju zamisljenog cilja.

I tako, najzad krenusmo, naravno sa svom onom masom ljudi, a kretanje u tolikoj masi, ti onemoucuje kretanje nekim brzim tempom. Ja sam hteo da malo ubrzamo, da ipak uspem(o) da stignem(o) svoju inspiraciju, ali dzaba, pravili smo duze pauze na mestima na kojima uopste i nismo zeleli da pravimo pauze (jebala vas ovisnost o kafi). Teren je bio jako tvrd, i bila je ogromna prasina, to je izgledalo kao da maltene hodate u ogromnom oblaku prasine. No, kada smo prosli odvajanje za mali maraton na koji vecina ucesnika ide, sve je postalo lakse.

Mene je koleno konstantno zezalo, imao sam i par kriza i gotovo sam bio siguran da cu odustati od ideje da predjem taj veliki maraton. Nakon nekih cetrdeset kilometara dosao je trenutak odluke, stigli smo do tacke na kojoj se vrsilo odvajanje za tzv. srednji maraton, moji kum i kuma su resili da odustanu od velikog maratona i da se upute na taj srednji, jer kako rekose ovo je bio laksi deo puta, a tezi tek predstoji, mnogo tezi teren plus noc. Ja sam se tu bas lomio, ali pomisao da ce doticna devojka biti ponosna na mene ako sve to predjem i izdrzim, mi je dala iznenadnu snagu i resavam da nastavim dalje sa Vladom koji je tako|e to sve vec jednom presao. Usledilo je redovno pranje nogu, dezinfekcija alkoholom, setnja bosih nogu po travi, mazanje puderom i zamena carapa (to smo radili na svakih dvadesetak kilometara). Popismo po guaranu i po jednu tabletu C vitamina i krenusmo i to bas dosta dobrim tempom. Uz put smo u sumi sreli i dva klinca metalca, koji jedva nabadaju srpski, pricaju samo madjarski, a koji su se pogubili. Doveli smo ih do sledece velike kontrolne tacke, a mi smo posle kraceg odmora krenuli dalje naravno i dalje forsirajuci poprilicno dobar tempo. I tako spustamo se mi kroz sumu po tom mraku i ja osecam da mi nesto curka iz nosa, ja prvo pomislim mora da su sline zbog ove prehlade, tu kao brisem, u jednom trenutku i stajem da istresem nos, ali to pocinje sve vise da curi i ja osvetlim ruku kada imam sta da vidim – krv. Zaustavljamo se, ja lezem, ali je to vec zabrinjavajuce kojom brzinom ta krv ide, primenjujem sve poznate tehnike zaustavljanja krvarenja, ali se to bas ne smiruje. Moram priznati da sam se u jednom trenutku bas uplasio. Posle sigurno dobrih 45 minuta, ako nije proslo i sat vremena nastavljamo dalje, naravno ovoga puta znatno sporije. Ubrzo je dosao i period koji svi ucesnici maratona kazu da je psihicki najtezi, a to je taj uspon na Crveni Cot, mnogi su govorili da su tu od umora dozivljavali halucinacije. Bukvalno smo se kretali nogu pred nogu i cutali, nisam bas siguran da sam imao halucinacije, ali znam da mi je u mislima non stop bila ona i kao da me je vodila napred (kao u Povratku Dzedaja kada se mladjani Luk prepusti da ga Sila vodi – moram da pomenem Star Wars, ipak ovo cita hardcore populacija). Uz put smo sretali i ljude koji sede kraj staze i koji jednostavno govore da ne mogu dalje jer su im noge skroz stradale od zuljeva. Strasne scene. Tek sam tada postao svestan te opasnosti zvana zuljevi. Nekako bas kada se razdanilo mi smo stigli na taj Cot. I tu sam najzad opet uspeo da se cujem sa njom. Ja sam opet dobio neku iznenadnu snagu (daj ne patetisi vise oko toga kako ti je sama pomisao na nju davala snagu, nego lepo priznaj koje opijate si koristio) i bas sam jurio, Vlada je u odredjenim trenucima bas imao problema sa tim mojim tempom. I onda zackoljica organizatora, ti u sebi mislis evo ga kraj jos samo par kontrolnih tacaka, a ono bas najgore deonice na kraju. Nekih kilometar pred sam kraj, puko mi je taj jedan zulj koji sam dobio, ali eto nakon nekih 26 sati od kada smo krenuli dosli smo na cilj. Po dolasku sam najzad potrazio medicinsku pomoc oko tog krvarenja. Vise puta, u ovom tekstu, pominjana devojka je i ove godine uspela da predje ultra maraton od 103 kilometara. Narednih dana sam se zaista super osecao, idem definitivno i sledece godine i to na ultra maraton.

I eto decaci i devojcice jos jedne price o snazi ljubavi. Znam da ste ocekivali pricu o nekim standardnim hardcorepunk tema, ali sta cu kada sam nepopravljiva emo pickica. Mozda bude nesto i o tome u nekim narednim epizodama.

3 Comments:

  • At 2:29 PM, Anonymous Anonymous said…

    Ali i na neprospavanu noc se brzo zaboravi, kada pored sebe vidis kako mirno spava osoba draga srcu tvom.

    :)))) Kuku, propade covek tatalno, ne mogu da verujem sta citam.. No, bilo je interesantno. Bas bih voleo da procitam najavljene nastavke. Steta sto LB vise izgleda nece izlaziti. Mislim, nije mi zao zbog onih nepodnosljivih bendova o kojima se pisalo, ali bilo je simpaticnih kolumnista. Aj Kobac sklepaj i neki stampani fanzin, pa da ti gest starovi budu Macak, Meho, Kuzman, Tadej Kurepa itd.

     
  • At 12:14 AM, Blogger krasti said…

    Aha, prvo Discharge postane nedovoljan, pa se krene da francuskim emom i na kraju se zavrsi u Hitnoj pomoci na Fruskoj gori... :)))) Veliko srce. ;)

    Neko mi rece da ce ovaj dugo ocekivani Last Breath uskoro izaci? A kad pomenu stampanu verziju, hm, ja sam kao i zbudzio jedno tanko stampano fanzince, "prsonal politiks poecri end filosofi" fazon, samo ne znam sta sada da radim sa njim...

     
  • At 7:35 AM, Anonymous Anonymous said…

    pff,a ja mislim da sam zajeban kad pičnem 100+ km bajkom u popodne...;).
    respect mačak, jebo pank heh he.

     

Post a Comment

<< Home